Feugiat pretium nibh ipsum consequat nisl velavida trum quisque non tellus orci rudor ellus mauris a diam maecenas arcu.

Tel: +(123) 456 7890

contact@theme.com

620 Eighth Avenue, New York

POGLED NA ZAPADNI BALKAN IZ 2089. GODINE – TRŽIŠTE RADA NIKADA NE GREŠI

 - Smatranja  - POGLED NA ZAPADNI BALKAN IZ 2089. GODINE – TRŽIŠTE RADA NIKADA NE GREŠI

POGLED NA ZAPADNI BALKAN IZ 2089. GODINE – TRŽIŠTE RADA NIKADA NE GREŠI

U maju 2089. godine, u okviru filmskog festivala na Azurnoj obali, nagradu u konkurenciji za najbolji dokumentarni film dobila je mlada autorka Fatma Kadia. Studirala je režiju na prestižnoj školi La Fémis u Parizu i ovo je prva velika nagrada za nju. Vest je posebno propraćena u zemljama koje su se do 2040. godine nazivale zapadni Balkan, jer je tema njenog dokumentarca fenomen koji se tu desio. 

Film govori o društvenim i ekonomskim posledicama iseljavanja autohtonog stanovništva u prethodnih 100 godina, a da pritom nije bilo značajnog doseljavanja drugih naroda na ovaj prostor. Tako je zapadni Balkan danas veoma slabo naseljen uprkos tome da svetska populacija i dalje minimalno raste. Jedinu oazu u ovoj populacionoj pustinji predstavlja Beograd, koji je kosmopolitski grad od 3 miliona ljudi, i u kome je autorka Fatma Kadia okupila sagovornike prilikom snimanja kadrova za film.

REŽISERKA JE IMALA IDEJU DA GOVORE NA SRPSKOM ILI ALBANSKOM, ALI TO NIJE BILO MOGUĆE JER UOPŠTE NE GOVORE JEZIK SVOJIH PREDAKA PA JE CEO FILM TITLOVAN.

Sagovornici u dokumentarcu su bili druga i treća generacija emigranata sa zapadnog Balkana i govorili su na nemačkom, italijanskom i engleskom jeziku. Režiserka je imala ideju da govore na srpskom ili albanskom, ali to nije bilo moguće jer uopšte ne govore jezik svojih predaka pa je ceo film titlovan. Govorili su da na ovaj deo Evrope, koji nikada nije postao deo Evropske unije, gledaju sa posebnim simpatijama, ali da su samo jednom ili dva puta bili ovde. Većini njih su i poslednji rođaci preminuli, dok im dolazak predstavlja veliki logistički poduhvat jer je samo Beograd povezan letovima sa zemljama čiji su državljani.

Na pitanja o tome šta znaju o istoriji ovih prostora u proteklih 100 godina odgovarali su da nisu detaljno upućeni, ali da su čuli o ratovima koji su se desili 1990-ih i da im izgleda suludo ratovati za neku teritoriju koju ćeš kasnije napustiti. Takođe, svesni su bili izneverenih očekivanja o pristupanju Evropskoj uniji koja su njihove dede i babe gajile sve do 2040. godine, kada su pregovori zvanično prekinuti. Znaju da ovo nije bilo iznenađenje, jer decenijama pre zvaničnog prekida pregovori o pristupanju Evropskoj uniji su bili mrtvo slovo na papiru.

STUDIJA JE UPOZORAVALA DA DOLAZI DO JASNE PODELE ZAPADNOG BALKANA NA KOJU NEĆE UTICATI MEĐUNARODNO PRIZNATE GRANICE, KOJIMA UZGRED NIJEDAN NAROD NIJE BIO ZADOVOLJAN.

Autorka je u filmu prikazala i jednu ekonomsku studiju iz davne 2024. godine koja je ukazivala na ono šta se može desiti na ovim prostorima. Na početku studije je naveden podatak da u regionu živi oko 17 miliona ljudi, a da oko 5 miliona ljudi iz ovog regiona živi u inostranstvu. Da broj onih koji žive u inostranstvu raste i da će se ove dve brojke sve više približavati usled emigracije i depopulacije u samom regionu.

Studija je upozoravala da dolazi do jasne podele zapadnog Balkana na koju neće uticati međunarodno priznate granice, kojima uzgred nijedan narod nije bio zadovoljan. Podela, koja je već 2020-ih bila jasno uočljiva, ići će po liniji tržišta rada i zapadni Balkan razdvajati na deo u kom se govori albanski jezik i gde se migrira u pravcu Italije, i deo gde se govori srpski jezik i odlazi u pravcu germanskih zemalja. S tim da je karakteristika srpskog govornog područja da će doći do još većih emigracija ka Beogradu. Studija je tvrdila da između država i političkih elita na zapadnom Balkanu ne postoji razumevanje o ubrzanju migracija usled slabog životnog standarda i blizine Italije i Nemačke u koje ljudi lako emigriraju i kojima je bila potrebna radna snaga.

TAKO JE 2022. GODINE DOŠLO DO KONSENZUSA MEĐU ZAPADNIM STRATEZIMA DA SE SA STRATEGIJE REŠAVANJA PROBLEMA NA ZAPADNOM BALKANU PREĐE NASTRATEGIJU ANESTEZIRANJA REGIONA KROZ RADNE MIGRACIJE.

Pominje se u filmu da je postojalo i nekoliko inicijativa koje su težile da ekonomije i narode država zapadnog Balkana povežu i osnaže, a sve kako bi izgradili bolji životni standard. Međutim sve su bile neuspešne. Inicijative predložene od strane Evropske unije su formalno sprovođene, ali nikada iskreno prihvaćene, dok one koje su dolazile iz dogovora samih država zapadnog Balkana bile su minirane od pojedinih zemalja Evropske unije jer nisu bile u skladu sa njihovim geopolitičkim ciljevima. Ističe se inicijativa Otvoreni Balkan, ali su podaci o njoj ograničeni jer je kratko trajala.

U drugom delu ovog dokumentarca, autorke čiji su baba i deda emigrirali iz Tunisa u Francusku još 2030-ih, govore i dvojica diplomata iz Sjedinjenih Američkih Država i Nemačke. Iako u poznim godinama, dobro se sećaju početka karijere kada su se bavili zapadnim Balkanom. Prisećaju se da je kod političkih elita u njihovim zemljama došlo do neke vrste zasićenja bavljenja nestabilnostima na zapadnom Balkanu. Kao i da se tada otvorilo Istočno pitanje, pa su gotovo svi diplomatski resursi bili okrenuti ka tome.

Tako je po njihovim rečima 2022. godine došlo do konsenzusa među zapadnim stratezima da se sa strategije rešavanja problema na zapadnom Balkanu pređe na, kako jedan od ovih diplomata navodi, strategiju anesteziranja regiona kroz radne migracije. U njihovim razgovorima se tada govorilo da ako nema ljudi koji mogu započeti novi konflikt, nema ni konflikta. Uz to je išla gratis radna snaga sa zapadnog Balkana koja je bila kvalitetna i lako se integrisala u ekonomiju i zapadna društva.

Nagrađeni dokumentarac se završava zaključkom da političari, ali i sami narodi na zapadnom Balkanu nisu prepoznali da se borba za nacionalna pitanja ne može ostvariti bez unapređenja životnog standarda i osluškivanja tržišta rada koje u dugom roku nikada ne greši. Za svoju kratkovidost su platili demografskom impotentnošću koja ih je zadesila, pa su sada i nacionalna pitanja stvar prošlosti dok jedva 5 miliona stanovnika živi u delu Evrope u koji niko ne želi da emigrira.

 

Autor: Nenad Jevtović, diplomirani ekonomista, Institut za razvoj i inovacije (autorski tekst objavljen u ForbsSrbija 21. juna 2024. godine)

Slika: Privatna arhiva autora

Pošalji komentar