Feugiat pretium nibh ipsum consequat nisl velavida trum quisque non tellus orci rudor ellus mauris a diam maecenas arcu.

Tel: +(123) 456 7890

contact@theme.com

620 Eighth Avenue, New York

Studenti koje su pojeli skakavci

 - Smatranja  - Studenti koje su pojeli skakavci

Studenti koje su pojeli skakavci

Da li svaki ozbiljan izazov sa kojim se Srbija suočava, a analiziraju ga i objašnjavaju ekonomisti, mora da ostane na nivou metafizike? Da li je uvek tačan odgovor da su uzrok svih problema zli političari i loše institucije? Jasno je da su institucije presudan faktor razvoja i da politički sistem ne funkcioniše najbolje već dva veka, ali da li možemo otići korak dalje u razjašnjavanju dijagnoze koja je data srpskom društvu? Ponašamo se kao da su loše uspostavljene institucije i političari nešto odnarođeno, što nije deo društva koje i sami činimo, i da su poslati da nam zagorčaju život samo zato što nas neko tamo ne voli. Inače, sve drugo je u Srbiji savršeno. Na primer mi ekonomisti pišemo stručne radove i analize koji ne sadrže opšta mesta i objavljujemo ih u najboljim svetskim časopisima, i to nikako ne radimo zbog nove reference i unapređenja nego svom otečestvu stavljamo na raspolaganje znanje koje je primenljivo.

Ovako posmatrajući stanje, pre dve godine krenuo sam sa grupom mladih ekonomista u istraživanje kako bismo otkrili zašto ljudi napuštaju Srbiju. Krenuli smo od podataka.

 

Kada su podaci u pitanju najbolje je da ne veruješ nikome, ali da se ponašaš kao da veruješ svakome. Da navedem da prethodna rečenica ima preko 90% poklapanja sa jednom Pekićevom, pa da ne daj Bože nisam naveo izvor ili autorstvo sa Pekićem.

 

Osnovni izazov je nepostojanje podataka. Nema domaće a ni strane institucije koja ima precizne podatke o tome koliko ljudi emigrira iz Srbije ili regiona godišnje. Postojeće baze nisu potpune – npr. posmatraju se samo OECD zemlje, ili se ne pravi razlika između stalnih i privremenih dozvola za boravak u Evropskoj uniji.

Drugi korak je bio izgradnja metodologije obračuna koju smo primenili, jer niko pre nije računao koliko u novcu društvo košta odlazak pojedinca u emigraciju. Podvukao bih ovo „koliko košta društvo“ jer to koliko se gubi ili dobija kada ljudi odlaze, ne delimo na privatne i državne gubitke, već insistiramo da je sve to novac ili oportunitetni trošak poreskih obveznika, dakle društva u celini.

Srpsko društvo, odlaskom svojih građana, na godišnjem nivou izgubi između 1,2 i 2,1 milijarde evra. Ovaj raspon je širok iz razloga što su ovo najviše i najmanje nepovoljni scenario, a svakako oba crna u pogledu troškova koje društvo ima na godišnjem nivou. Scenarija su pripremljena jer kada ne znate precizan broj ljudi koji emigrira, kao ni njihovu obrazovnu strukturu, istraživački vam jedino preostaje da izračunate troškove emigracije pojedinca i na osnovu toga pravite obračun. Ovaj metodološki pristup je izabran da osigura nepristrasnost, jer je moguće da se sa saznanjima ili pretpostavkama drugih istraživača o broju ljudi koji godišnje emigrira dođe do drugačijih rezultata u budućnosti.

Pomenuti trošak za društvo u milijardama godišnje postoji po osnovu onoga što je uloženo u školovanje ljudi koji emigriraju; i to 34 hiljade evra u proseku po osobi koja je završila osnovne akademske studije, dok svršeni srednjoškolac košta oko 21 hiljade evra. Kada se to pomnoži sa brojem odlazaka to ide godišnje i do 1,2 milijarde evra koje su uložene od predškolskog do kraja obrazovanja u te osobe. To je čist poklon za zemlju u koju se emigrira. Drugi trošak za društvo predstavlja propuštena šansa da pojedinac koji emigrira učestvuje u kreiranju BDP-a Srbije. Da izračunamo ovaj trošak koristili smo koncept potencijalnog BDP-a, koji u osnovi određuje nivo razvijenosti i potencijala neke zemlje, dok se odlaskom stanovništva smanjuje. Svaki odlazak pojedinca iz Srbije smanji potencijalni BDP za oko 19,5 hiljada evra. Kada pomnožite sa brojem odlazaka to dođe godišnje i do 900 miliona evra.

Emigracija ljudi ima i pozitivne efekte po našu ekonomiju. Glavni pozitivan efekat su doznake tj. novac od 2 do 3 milijarde evra koje naši ljudi šalju ka matici, i po tome smo u odnosu na BDP u evropskom vrhu sa Albanijom. Taj novac je značajan za standard ljudi, jer gotovo sve odlazi u potrošnju i nekretnine, ali nije nešto na čemu se može zasnivati razvoj jer tek 1% predstavljaju investicije.

Nakon šest meseci rada i spremljene analize Troškovi emigracije mladih utvrdili smo da postoji problem koji mnogo košta Srbiju, i da odlaskom pre svega mladih poklanjamo budućnost kroz gubljenje potencijalnog BDP-a, a zauzvrat dobijamo doznake koje nam znače da preživimo, kupimo stan i sprečimo da dinar ne oslabi značajnije prema evru. Red je bio da istražimo i neke od dubljih uzroka ovog problema. U tu svrhu smo sproveli dodatno istraživanje pod nazivom Troškovi visokog obrazovanja, u kome smo analizirali osam fakulteta Univerziteta u Beogradu, i to koliko društvo uloži da stvori svršenog studenta Ekonomskog, Biološkog, Poljoprivrednog, Tehnološkog, ETF-a, Mašinskog, Stomatološkog ili Medicinskog fakulteta. Istraživanje je pokazalo velike razlike u troškovima visokoobrazovanih na Univerzitetu u Beogradu – u ekonomistu, srpsko društvo uloži oko 31 hiljadu evra, a u stomatologa oko 71 hiljadu evra. Student medicine naše društvo košta 58 hiljada evra, a na ostalim pomenutim fakultetima ukupni troškovi školovanja se kreću između 35 i 40 hiljada evra.

Kako postoje velike razlike u ulaganjima koje društvo ima za stvaranje visokoobrazovanog kadra, koje do sada niko nije analizirao, i kako studenti navode dominantno ekonomske faktore kao razloge odlaska iz zemlje, postavili smo pitanje da li se uopšte usklađuju zahtevi tržišta rada sa brojem studenata po fakultetima? Odgovor je da to niko ne radi, ili ne radi na valjan način, i ovim smo konačno došli do onih studenata iz naslova koje su pojeli skakavci.

 

Studenti koje su pojeli skakavci su studenti koji su upisali i završili fakultete za čijim kadrovima ne postoji potreba na tržištu rada, ili pak ne postoji potreba za tolikim brojem diplomaca tog fakulteta.

 

Ti studenti, njihove porodice i društvo koje snosi trošak studiranja su obmanuti od strane tih fakulteta, visokih ili viših škola. Studenti koje su pojeli skakavci čine idealne emigrante iz Srbije i kandidate na radno intenzivnim i niže plaćenim radnim mestima širom Zapadne Evrope. Ovaj stav dodatno opravdavam i rezultatima istraživanja Kabineta ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku iz 2018. godine, na kome se nešto više od četvrtine studenata izjasnilo da je razlog potencijalnog odlaska iz zemlje nemogućnost nalaženja posla u struci. Primetite da je situacija još dalja od realnih potreba tržišta rada, gotovo nadrealna, kada se pogledaju upisne kvote ostalih univerziteta i fakulteta u zemlji. Naprosto, upisne kvote se godinama, pa čak i decenijama nisu menjale, i stvaraju se kadrovi koji nisu potrebni sve i da je srpska ekonomija daleko razvijenija od nivoa na kome je danas.

I dok je srpsko društvom bombardovano dnevno političkim temama, opštim mestima i zaključcima istraživača koji za periode posmatranja uzimaju kratke vremenske periode jednih vlastodržaca u odnosu na druge, Srbija se prazni. Svakog septembra, desetine hiljada mladih iz svih krajeva Srbije i regiona kreće put univerziteta u potrazi za snovima i pričama o akademskom životu, ne sluteći da postoje velike šanse da će kroz nekoliko godina svoja stečena znanja u šali prepričavati kolegama na fabričkim trakama, trgovinskim lancima ili birtijama širom Zapadne Evrope. Istini za volju, ovi mladi ljudi nisu krivi. Istinski krivci jesu oni koji ih obmanjuju o neophodnosti njihove struke za ovo društvo; sve kako se „Pleme koje snom mrtvijem spava“ ne bi probudilo i postavilo pitanje: da li je Srbiji potrebna reforma visokog obrazovanja i zašto do nje nije odavno došlo?

 

Autor: Nenad Jevtović, diplomirani ekonomista (autorski tekst objavljen u NIN-u, 1.4. 2021. godine)

Pošalji komentar