Žan-Pjer Maričić, voditelj projekta u Preduzetničkom inkubatoru BIOS (koji uspešno posluje 20 godina i nalazi se u Osijeku) kako i sam navodi u intervjuu, imao je šarenoliko obrazovanje. Završio je matematičko-informatičku gimnaziju, diplomirao pedagogiju, a magistrirao tehnologije za razvoj projekata. Iako mu je podrobno obrazovanje pomoglo u karijernom razvoju, ipak naglašava da je za uspeh u „preduzetničkim vodama“ važniji mentalitet ljudi, tj. njihova volja, entuzijazam i znanje iz prakse. Ilustrujući zašto je BIOS hab uspešan, navodi podatak da manje od polovine preduzetnika u Hrvatskoj preživi pet godina poslovanja, dok 87% preduzetnika, koji su prošli inkubaciju u BIOS-u, opstaju pet i više godina na tržištu.
- Postoji obimna literatura o preduzetništvu i biznisu, mnoštvo saveta. Šta biste vi rekli, kroz primer BIOS-a i njegovog nastanka, da je presudno za održivost poslovanja jednog preduzetničkog hub-a?
Nakon dvadesetak godina koje sam proveo u inkubatoru, a još nešto malo više i kao poduzetnik mogu reći da su, barem prema iskustvu koje ja imam, u svakoj organizaciji najbitniji ljudi. Ljudi koji vode određenu organizaciju, ali i svi oni koji sudjeluju u kreiranju proizvoda i usluga te organizacije. Tako se događa da možete imati inkubator u gradu koji ima sveučilište, razvijeno gospodarstvo, puno start-up-ova i koji ne postiže nikakve rezultate, a sa druge strane možete imati inkubator u malom mjestu od 5.000 stanovnika koje nema fakultet i razvijeno gospodarstvo, ali koji ima ljude koji imaju volju, entuzijazam i znanje napraviti nešto. Isto kao u poduzetništvu.
Kada nam u inkubator dolaze ljudi koji žele postati poduzetnici jedno od čestih pitanja je i što se isplati raditi? U kojoj djelatnosti pokrenuti tvrtku? Odgovor koji ja dajem na to pitanje je jednostavan – u svakoj djelatnosti znam i uspješne i neuspješne poduzetnike, što znači da nije do djelatnosti, već do onoga tko pokreće poslovanje. Mi kao potporne institucije nemamo konkurenciju na tržištu, kao što imaju poduzetnici, ali to ne znači da ne trebamo biti proaktivni, inovativni i ponekad uporniji od poduzetnika.
Vrlo često osobe koje vode inkubatore, tehnološke parkove, poduzetničke centre i slične potporne institucije primaju subvenciju od grada ili općine koja pokriva sve njihove troškove, pa se opuste i prestanu obavljati aktivnosti zbog kojih su osnovani. S druge strane postoje institucije koje se previše okreću financiranju kroz provođenje EU projekata, tržišne usluge za poduzetnike i sl. i zbog toga zanemare aktivnosti koje potiču rast i razvoj poduzetništva. Nije lako pronaći balans u svemu tome, ali ako instituciju vodi tim koji ima želju pomoći razvoju poduzetništva na svom području, u svojoj regiji, onda će sigurno naći model u kojemu će i osigurati financiranje, ali i projekte i aktivnosti kojima se pomaže malim i srednjim poduzetnicima.
- Možete li da izdvojite tri ključna momenta „Preduzetničkog inkubatora BIOS“ koja su pozicionirala ovaj inkubator na mesto koje zauzima sada?
Prvi moment sigurno je ulazak prvih stanara u BIOS. To se dogodilo prije 20 godina, 01.03.2003. godine. S ulaskom prvih stanara počeo je život Poduzetničkog inkubatora BIOS. Od tada smo mogli na licu mjesta vidjeti kako djeluje svaka aktivnost koju poduzimamo kako bi pomogli mikro i malim poduzetnicima i što im pomaže, a što ne, pa smo tako uz njih i mi učili kako im najbolje možemo pomoći. S tim prvim stanarima živjeli smo kao s obitelji. Organizirali smo svake godine „BIOS obiteljski dan“ na kojemu su se okupljali naši poduzetnici, njihovi djelatnici i njihove obitelji, na kojemu smo organizirali natjecanja u nogometu, vožnji viličara za žene i crtanju, a poslije čobanca nastavljali druženje uz natjecanje u beli. Sada bi tako što bilo nemoguće organizirati zbog velikog broja stanara, pa smo od „BIOS obiteljskog dana“ prešli na „Business breakfast“ jednom mjesečno, gdje predstavljamo naše nove stanare drugim stanarima, informiramo ih o novostima vezanim za natječaje i projekte, pozovemo nekog zanimljivog predavača i sl.
Drugi bitan moment dogodio se 2007. kada smo prošli na pozivu za izgradnju poduzetničke infrastrukture. Ranije smo shvatili da prostori koje imamo u dvije postojeće zgrade mogu poslužiti za inkubiranje samo proizvodnih poduzetnika. Imali smo jednu IT tvrtku, jer smo imali samo jedan uredski prostor za najam. Zbog toga smo tražili model kako bi mogli financirati izgradnju nove zgrade u kojoj bi bili uredski prostori. I taj model pojavio se 2006. kada je raspisan prvi poziv za poduzetničku infrastrukturu. Prijavili smo se i bili jedan od sedam projekata koji su prošli i koji su sufinancirani iz Phare2005 pretpristupnog programa. Nakon toga bilo je lakše. 2011. dobili smo projekt za izgradnju druge zgrade (na mjestu jedne stare), pa zatim i sufinanciranje obnove stare zgrade koja je ostala i za sufinanciranje opremanja hardverskog laboratorija. Na taj način gradili smo infrastrukturu kako bi usluge prema poduzetnicima razvijali u onom smjeru u kojemu smo htjeli razvijati i inkubator. Iz proizvodnog prešli smo u poslovni, a na kraju u tehnološki inkubator.
Treći bitan moment, ali ne najmanje važan, događao se od početka našeg rada i nije moment, nego je konstanta u djelovanju.
Kada smo počeli raditi u inkubatoru obišli smo nekoliko uspješnih institucija u Zagrebu, Rijeci i Čakovcu. Učili smo od njih i od nekih koje smo kasnije kroz studijske posjete ili projekte obilazili, kako u Hrvatskoj, tako i u okruženju (Slovenija, Italija, Austrija…). Preuzimali smo dobra iskustva i učili na greškama drugih. Shvatili smo važnost umrežavanja i stalno radimo na tome.
Nekoliko godina nakon početka rada mi smo postali primjer dobre prakse drugima, pa smo svojim sudjelovanjem u pripremi i provedbi projekata kao partneri ili suradnici pomogli osnivanju inkubatora, co-working prostora i drugih potpornih institucija u dvadesetak gradova i općina od Dalmacije i Istre, preko središnje Hrvatske do Slavonije.
- Ako bi vas neko, bez bilo kakvog predznanja, iz oblasti preduzetništva pitao – šta je biznis inkubator, kako biste mu odgovorili?
Kao što inkubator služi da bi pomogao pilićima kada se izlegu, pruža im sigurno i toplo utočište, tako poduzetnički inkubator pomaže poduzetnicima početnicima. Oni su naši pilići, a mi im pomažemo u prvim godinama njihovog poslovanja kada im je najteže i kada im treba sigurnost. Kao pilići u inkubatoru i oni u poduzetničkom inkubatoru imaju svoj prostor, ali to je najmanje bitna pomoć. Pomažemo im savjetovanjem, organiziranjem edukacija, povezivanjem s drugim stručnjacima i poduzetnicima, uključujući ih u naše projekte i na sve druge načine na koje im možemo pomoći.
Koliko je to korisna pomoć reći će podatak da manje od polovine poduzetnika u Hrvatskoj preživi pet godina poslovanja, dok 87% poduzetnika koji su prošli inkubaciju u BIOS-u preživе pet i više godina na tržištu.
- Šta su bili (ili i dalje jesu) najveći izazovi, koje biste istakli u funkcionisanju BIOS-a?
Obzirom da je naš odnos prema poslu puno više poduzetnički, a puno manje djelovanje javnog sektora, najveća prepreka nam je vrlo slična preprekama poduzetnika. U aktivnostima u kojima surađujemo sa gradovima ili općinama, fakultetima i nekim drugim institucijama nailazimo na prepreku usporenog djelovanja – procedura, papirologije, sporog donošenja odluka. Zbog toga vrlo često neki projekti ne mogu biti niti pokrenuti, pogotovo ako je u pitanju nekakav kratak rok.
Zbog toga nam je i najveći izazov pokušati izvući iz svih tih partnera iz javnog sektora ljude koji imaju sličan mentalitet i s kojima možemo surađivati na projektima vodeći računa o ostvarivanju ciljeva, a ne popunjavanju registratora papirima.
Prije nekoliko godina posjetio nas je načelnik jedne općine u Istri. Pitao nas je zašto smo mi nositelji projekata kada je Grad Osijek koji nam je partner po svim parametrima jača institucija. Iskreno smo mu odgovorili da je to zbog efikasnosti provedbe projekta. U gradu donošenje svake odluke traje minimalno tjedan dana, a ponekad i više mjeseci, dok je u provedbi projekta neke odluke potrebno donositi na dnevnoj bazi. Rekao nam je da nas razumije, jer on je poduzetnik i kada je počeo raditi u općini kao načelnik stalno ga usporavaju zbog procedura koje se moraju provoditi.
- Da li vam je i u kojoj meri to što ste diplomirali pedagogiju pomoglo u karijeri, biznisu? Ako jeste, da li možete da navedete neke konkretne primere?
Osoba sam koja ima različite interese i hobije, pa mi je tako i školovanje prilično šareno. Završio sam matematičko-informatičku gimnaziju, diplomirao pedagogiju, a magistrirao tehnologije za razvoj projekata. Svaka od tih škola pomogla mi je u nekom segmentu. U početku rada (ranih devedesetih) bio sam vlasnik IT tvrtke. Tvrtka je bila prilično uspješna, i 1995. proglašena za najbolju IT tvrtku po izboru korisnika u anketi časopisa InfoTrend. Kroz programiranje sam naučio puno o knjigovodstvu, pa sam jedno vrijeme imao i obrt knjigovodstveni servis. Od 2006. kada smo radili prvu prijavu projekta za izgradnju hale do danas sudjelovao sam u pripremi i provedbi nekoliko desetaka projekata (infrastrukturnih, prekograničnih, transnacionalnih…). U tome mi je pomoglo i iskustvo sa poslijediplomskog. Dok sam devedesetih držao edukacije u korištenju računala, zadnjih petnaestak godina održao sam niz edukacija o pripremi i provedbi EU projekata diljem Hrvatske, Crne Gore i Makedonije. U pripremi i održavanju tih edukacija pomogla su mi znanja i vještine pedagogije.
Ali mi je pedagogija najviše pomogla da drugačije počnem gledati i doživljavati sebe. Okrenuo sam se više sebi u smislu da mi je jednako važno odraditi neki posao kvalitetno i na vrijeme kao i prošetati sa mojim psićem pored Drave sat do dva vremena svaki dan. Lakše nalazim balans između poslovnog i privatnog života, a to onda rezultira s manje stresa i sretnijim životom.
